Putovanja
Putovanja. Destinacije. Snovi. Lutanja
Mesta koja smo posetili i ona koja želimo da posetimo.
Žudnja za otkrićima koja nikad ne prestaje.
Putovanja. Destinacije. Snovi. Lutanja
Mesta koja smo posetili i ona koja želimo da posetimo.
Žudnja za otkrićima koja nikad ne prestaje.
Dragana Jovančević / 22.08.2016.
Ako ste od onih koji su prepuni neke nejasne slutnje oduvek tragali za nekom nepoznatom zemljom, negde daleko iza duge, onda bi svakako trebali da posetite Peru, veličanstvene Ande koji čuvaju tajnu raskrsnice na kojoj leži puma, posetite svetilišta Pupka sveta i Staru Planinu u kojoj je otkriven davno zabranjeni grad, i dok budete stajali među ruševinama ovog svetilišta udahnite duboko i raširite ruke, i poput kondora uzletite u sopstvenoj mašti, kao da ste se vi sami, bar na trenutak, nekim neobjašnjivim čudom preobratili u tog veličanstvenog kralja Anda što čuva misteriju jedne nekada moćne imperije.
Na raskršću puteva, tamo gde su Manco Cápac i Mama Ocllo otkrili mesto gde je zlatni štap najviše mogao da prodre u zemlju, Pachacútek je osnovao grad koji će postati duhovni i politički centar jedne moćne imperije. Od tada se u centru te imperije, čije ime Tahuantisuyo u prevodu znači Imperija četiri strane sveta, nalazi grad za koji su Inke verovale da predstavlja pupak sveta.
Prema njihovom verovanju postojala su tri sveta: Podzemni svet, Svet živih i Gornji svet ili Svet bogova. Između ovih svetova postojale su tačke kontakta, jedna od njih bio je i Kusko (Cuzco). Ovde je bilo moguće preći most između svetova koji je predstavljen ćakanom ili andskim krstom, koji spaja ovaj svet sa svetom mrtvih ili sa svetom bogova. Andski krst se sastoji iz četiri reda stepenica, dva spoljašnja - viša, i dva unutrašnja - niža. Desni spoljašnji red predstavlja kosmičku teoriju a levi teoriju tri sveta, dok donji desni red ukazuje na osnovne principe i norme kojima se regulišu međuljudski odnosi, levi donji red predstavlja hijerarhijski položaj. Tako je grad koji je bio administrativni i duhovni centar imperije koja je težila savršenom uređenju planski bio izgrađen u obliku pume, koja simboliše ovaj svet i vlast, uređene odnose i hijerarhijski položaj, kao osnovu za preobražaj kome su Inke težile.
Centralni trg Kuska bio je tamo gde se nalaze pumine grudi, i tamo se nalazila Korikanća (Qorikancha) ili zlatni hram. Glava pume bila je na bregu gde je izgrađeno utvrđenje Saksajuaman.
Korikanća je bila svetilište posvećeno Bogu Sunca i u prevodu znači ograđeni prostor u kojem se čuva zlato. Od svetilišta koje se sastojalo od nekoliko hramova, velikog trga i zlatnog vrta ostali su samo delovi ambijentalnih celina i spoljašnji zid. Ostatak svetilišta prekriven je manastirom Santo Domingo koji su tu izgradili španski osvajači. Na zapadnoj strani su se nalazili Hram Sunca, Hram Meseca i Hram Zvezda, a na istočnoj Hram Munje, Hram Duge i Hram Zemlje. Ispred hramova nekad se nalazio Trg Intipampa (ravnica Sunca), a danas se tu nalazi Trg Santo Domingo. Smatra se da je u Hramu Sunca koji je bio glavni hram postojalo četvoro ulaznih vrata, orijentisanih ka četiri glavna pravca, a da su peta vrata bila orijentisana ka severu i vodila su na Trg Intipampa, dok je glavni prozor bio orijentisan ka izlasku sunca, ka istoku. Sva vrata su bila optočena zlatom. Na glavnom oltaru nalazila se figura sunca čije je okruglo lice sa zracima napravljeno iz jednog komada, od jedne zlatne ploče koja je bila duplo veća od drugih koje su prekrivale zidove. Na diskovima koji su se nalazili na vratima orijentisanim ka istoku i zapadu reflektovao se svakog jutra i podneva sunčev sjaj. Polukružni deo od kamena u hramu koji je bio kvadratne osnove predstavljao je putanju sunca. Balsamovana tela „sinova sunca“ bila su tu poređana po starosti, a iznad njih se nalazila statua sunca sa ljudskim likom, ukrašena sa mnogo dragog kamenja. Za vreme ravnodnevnice u decembru sunčev zrak je prolazeći kroz istočni prozor pod uglom od trinaest stepeni osvetljavao centralnu nišu, a zatim prelazio iz jedne niše u drugu, naizmenično ih osvetljavajući. Isti taj ugao Kusko ima u odnosu na ekvator, i upravo to, kao i činjenica da su hramove zidali bez upotrebe maltera, ređajući kamene blokove jedan na drugi, uklapajući ih po obliku, ukazuje na savršenstvo arhitekture Inka. Svi zidovi su bili malo nagnuti tako da jedan podupire drugi, u cik-cak liniji, i bili su otporni na zemljotrese.
U Korikanći je postojalo pet izvora vode čije poreklo je čuvano kao tajna. Imali su religijski značaj i bili su ukrašeni plemenitim metalima. Kroz jedan od njih je proticala ćića pomešana sa krvlju lame. Tu krv su dodirivali i razmazivali po čelu verujući da će tako biti zdravi. Ukras ovog svetilišta bio je zlatni vrt. U njemu je sve, od ograde pa do stabala drveća, ptica, izvora, pa i figura ljudi, bilo pozlaćeno, pa i jedno polje kukuruza koji je za Inke predstavljao svetu biljku. Ostaci ovog vrta sa spoljašnjim zidom mogu se i danas videti iz ulice Avenida del Sol.
Dva kilometra severoistočno od Kuska nalazilo se utvrđenje Saksajuaman (Sacsayhuamán), izgrađeno na bregu, tako da čini glavu pume. Izgradnja ovog utvrđenja, čiji naziv u prevodu znači mesto gde je zaštićen soko, trajala je oko sedamdeset godina i na izgradnji je radilo oko dvadeset hiljada ljudi. Za tri reda zidina od monolitnog kamenja smatra se da predstavljaju zube pume. Za vreme zimskog solsticija ovde se svake godine održava festival posvećen Bogu Sunca, nose se maske različitih boja, igraju tradicionalni plesovi i tako čuvaju običaji predaka.
U blizini Kuska, u dolini reke Urubambe nalazila se i Sveta dolina Inka u kojoj se nalazilo jedno od važnijih svetilišta. Kenko lokalitet (Quenko) je pronađen zahvaljujući hronikama Garsilasa de la Vege (Garcilaso de la Vega), sina španskog konkvistadora i Inka princeze. Bio je ritualni centar koji se sastojao iz amfiteatra polukružnog oblika i podzemnih galerija. Kenko u pevodu znači lavirint. Ovde su na kamenom platou najverovatnije prinošene žrtve, a u pećinama je vršena mumifikacija. Za ovaj lokalitet karakteristične su cik-cak linije koje simbolizuju munju, a tri nivoa u kamenu simbol su tri sveta. Mumije su odavde prenošene u lokalitet Pukapukara, pa u Tambomaćaj gde su sahranjivani u fetalnom položaju zbog ponovnog rođenja. Sa njima su pokopavani i svi predmeti koje su voleli i za koje se smatralo da će im trebati u novom svetu. Pukapukara (Pukapukara) znači crvena stena i ovaj naziv je dobila jer u određenom delu godine sunčevi zraci padaju na nju pod određenim uglom i ona dobija crvenu boju. Ovaj lokalitet verovatno je služio kao osmatračnica i za odmor trkača-glasnika. Za razliku od njega Tambomaćaj (Tambomachay) je služio za odmor gospodara imperije. Veruje se da je ovo utvrđenje bilo Inka kupatilo, izvor večne mladosti, mleko Paćamame- Majke Zemlje, svetilište koje je bilo posvećeno kultu vode.
Za Inke je bila značajna podela na tri sveta: podzemni čiji simboli su kondor, zmija i puma; ovaj svet sa simbolima duge, munje i zemlje i gornji svet koji simbolišu sunce, mesec i zvezde. Sva tri simbola-božanstva istog sveta morala su da budu zajedno. To se najbolje vidi u najbolje očuvanom i danas najpoznatijem lokalitetu Inka- Maču Pikču (Machu Picchu) koji se u hronikama Garsilasa de la Vege uopšte ne spominje. Otkrio ga je Američki istoričar Hiram Bingham dok je tražio izgubljeni grad Vilkambamba (Vilcambamba), poslednji grad gde su se sakrile Inke pred najezdom španskih osvajača. Ovaj grad izgubljen u selvi još uvek nije pronađen.
Maču Pikču, o čijoj svrsi postoji više torija, naseljen je i napušten za manje od sto godina. Dok jedni smatraju da je to bila palata u prirodi za kraljeve, drugi misle da je osnovna svrha ovog lokaliteta bila da sveštenstvo i aristokratiju snabdeva listovima koke. Arheološkim istraživanjima došlo se do otkrića da većina posmrtnih ostataka pripada ženama, pa je moguće da je ovo mesto služilo kao azil princezama devicama imperije Inka, princezama Sunca ili Njustama (Ñustas).
Ovaj lokalitet je podeljen na dva dela. Jedan je poljoprivredni a drugi urbani. Urbani deo je imao tri zone: religioznu, vojnu i rezidencijalnu. U religioznoj zoni, u istočnom delu grada nalazili su se hramovi, sveti kamen i manastir za Device sunca. Na najvišoj tački grada nalazio se Sveti trg- La Plasa Sagrada ( La Plaza Sagrada) i na njemu dva najznačajnija hrama: Glavni hram- El Templo Prinsipal (El Templo Principal) i Hram tri prozora- El Templo de las Tres Ventanas ( El Templo de las tres Ventanas).
Hram tri prozora je bio simbol božanske trilogije zmije, pume i kondora, kao što je u Korikanći Hram troje vrata bio simbol božanske trilogije duge, munje i groma. Na najvišoj tački religiozne zone nalazio se oltar za obožavanje Boga Sunca -Intihuatana. Hram sunca je i ovde izgrađen polukružno, tako da okružuje sveti kamen, a nalazi se iznad pećine u kojoj su se odlagale mumije. Njegova dva prozora okrenuta su tako da za vreme letnjeg i zimskog soltsticija (21. decembra i 24. juna) sunčevi zraci, kroz tačku koja se zove „vrata sunca“- La Puerta del Sol ili sa druge strane iz doline Vilkanota ( Vilcanota), ulaze u hram i spuštaju se na površinu Svetog kamena. Osim ovog kamena na Ceremonijalnom trgu nalazio se još jedan veliki kamen koji je predstavljao Majku Zemlju. Od Ceremonijalnog trga stepenište je vodilo do opservatorije u kojoj su uz pomoć dve posude sa vodom, koje su služile kao vodena ogledala, posmatrali kretanje zvezda. U istočnom delu se nalazio Hram Kondora, i odmah pored njega Hram Zemlje ili Hram Mrtvih koji nije završen. Kod glave kondora sipala se ćića pomešana sa krvlju jer se smatralo da kondor prenosi duše umrlih u drugi svet.
U Vajna Pikču (Vayna Picchu)-Novoj planini, koja ima prirodni oblik pume, nalaze se Hram Zvezda i Hram Meseca. Inke su prema svojoj kosmičkoj viziji, verujući da je zbog lepote predela koji okružuju Maču Pikču-Staru planinu, sam kosmos želeo da tu bude svetilište, izgradili ovde sveti grad. Maču Pikču je, na mestu koje čuva puma, izgrađen u obliku kondora koji leti ka zapadu, tamo gde Sunce odlazi na počinak, dok oko njega krivuda reka u obliku zmije, zatvarajući božanski krug (zmija-puma-kondor). U osmatračnici grada na Novoj planini pronađeni su leševi Inka koji nisu sahranjeni u fetalnom položaju. Pretpostavlja se da su stanovnici Maču Pikču pokošeni epidemijom malih boginja i da je ovaj grad nakon toga bio zabranjen i zaboravljen.
Zahvaljujući ovom gradu naslućujemo ono što je u gradu poznatom kao centar Inka civilizacije ostalo skriveno ispod zidina manastira koji su podigli španski osvajači, a koji su izgradili Manko Kapak i Mama Ocllo.
Manco Kapak je sin boga Inti kojeg je on poslao uz pomoć munje, sa neba na zemlju, da osnuje civilizaciju ljudi koje će naučiti poljoprivredi, zajedno sa svojom sestrom Mama Occllo, koja je žene trebala da nauči raznim zanatima i pretvori ih u vredne i dobre supruge. O tome svedoči skulptura osnivača grada na kojoj se sa druge strane nalazi zastava imperije koju su stvorili, u bojama duge koja simboliše harmoniju koja je u ovoj imperiji vladala. Crvena boja predstavlja planetu Zemlju i ljude koji potiču sa Anda, narandžasta njihovo društvo i kulturu, žuta moralne principe, energiju i snagu, bela nauku, tehnologiju i umetnost, fizički i intelektualni rad, zelena ekonomiju, prirodna bogatstva Anda, floru i faunu, vode i minerale, plava kosmičko prostranstvo, beskonačno, univerzum dok ljubičasta predstavlja ideologiju i politiku naroda Anda, instrumente države, njenu organizaciju i administraciju. Ova harmonija morala je da bude postignuta ne samo u ovom već u sva tri sveta u koje su Inke verovale, a to su:
Da bi dostigli stanje kondora trebalo je da Inke prvo istraže sopstvenu unutrašnjost, preobrate se poput zmije i pređu u stanje pume postižući stabilnost i kontrolu, da bi na kraju dostigli nivo kome teže. Da bi vi na trenutak bili deo ovog nestvarnog sveta dovoljno je samo da poželite i krenete na put...
Dragana Jovančević-Svet Inka